Evo, bolje sam od prošli put. Hvala abigail na komentaru gdje mi želi pomoći i normalofobic na jedinstvenom komentaru. Pomogli su komentari od obje blogerice (da, jesu, ali neću sada otkrivati kako, jer nije to tema, a i bilo bi preširoko ) i HVALA im što su se odazvale, da tako kažem, mom "pozivu upomoć". Ne "bacaju" svaki dan "pojas za spašavanje" kada se "utapate".

A sada dalje-hehe. Zašto ovaj naslov? "Pročešljao" sam svoje stare naslove da vidim ima li neki naslov koji bi odgovarao, a da ne izmišljam novi i našao sam. Zato je ovdje broj 2 ili recimo svojevrsni nastavak, iako su prije 2-ije godine i par mjeseci bili neki drugi uvjeti, neka druga stvarnost uz čak neke ljude, a ovaj put sam bio sam. Da, oporavio sam se od prošli puta tj. od zadnjeg posta. Otada se izdogađao niz stvari koji se ne dogodi nekad ni u jednom dužem periodu. Barem je to ovaj puta bio slučaj kod mene. Puno informacija, a zbrka u glavi-hahaha.

Dakle, kao da nisam prije postojao, životna "oluja" od zadnji puta me "pomela" kao nekakvog neiskusnog kada je u pitanju život. Kao i u prvom postu prije te 2-ije godine i sada ću napisati da će ovaj događaj ostaviti poprilične ožiljke na meni tj. na mojoj psihi. I to trajne. Jedno.....zapravo više iskustava koja su me podsjetila na mnogo stvari od nekada. Iz svega treba izvući ono najpozitivnije, pa tako i iz loših iskustava. Ovaj puta sam uspio to postići.......pozitivne "izvatke" -hehe- iz tih negativnih iskustava. Ali ne mogu još doći k sebi u potpunosti. Našao sam se na jednoj životnoj pustinji, da se tako izrazim, gdje me jak "vjetar pomeo" kao da mi je to prvo iskustvo i to dovodi do pitanja.......A GDJE SU MOJA PRIJAŠNJA ISKUSTVA BILA?????????? .........Ne, nemam odgovor na to. Toliko "životnih oluja" od prije, a ova je došla i umalo me uništila doslovno. Za razliku od tadašnje "oluje" kada sam se pitao kako dalje, sada znam kako dalje. Postoji ipak taj problem volje, taj problem inicijative, problem "Zašto bih to učinio, za koga?". Samoća zna itekako iz čovjeka "isisati" energiju i "baciti" te na pod i držati te u onom zahvatu kada se ne možeš micati. Ovaj put je to meni učinila, unatoč našem dugogodišnjem prijateljstvu . Gdje su moja prijašnja iskustva bila? Jedno od odgovora bi moglo biti da sam se prepustio ovoj "rijeci" životnoj da me baca na sve strane, a meni je bilo svejedno. Što je meni vrlo zastrašujuće, podsvjesno negdje u nekom kutku mojega bića osjećam da mi je još uvijek svejedno i još sam na toj životnoj "rijeci" nesiguran.

Uspio sam neki strah u sebe unijeti, unatoč pozitivi koju sam uspio izvući iz ovih iskustava, da bi me ta ista "oluja" mogla vrlo brzo opet zaskočiti, jer ipak još nisam posve siguran u sebe. Ipak ne vjerujem da je to moguće, ali strah se ipak uvukao u moje kosti u moje biće. Htio-ne htio, moram se sa tim strahom pozabaviti, izvući puno neugodnih iskustava iz prošlosti da se riješim toga. Nevjerojatno je koliko se može naučiti iz raznoraznih iskustava, ali samo ako želimo to. Neiskorištena iskustva po meni su naše blago kojemu nismo pronašli vrijednost da ih zadržimo. Što se toga tiče, s tim nemam problema. Svaki događaj je određeno iskustvo za mene. Pa i one situacije koje se ponavljaju kao npr. odlazak u banku platiti račune. Često puta izvučena iskustva su ista, ali ima ih i drugačijih, makar i za jedno slovo-hehe.

Ovaj post je više podsjetnik meni da NE ODUSTAJEM i stavljam ga na USB kao nešto važno. Ali ne na jedan. Od onih sam osoba koje važnije stvari stavljaju na više mjesta. Paranoičnost? Možda. Ali ne bih ja to tako ipak definirao. Makar dosta i sliči tome. Utješiti ću se da nije paranoičnost uvijek loša stvar-hehehe.

Svira mi u pozadini glazba sa usb-a koja je pomno odabrana sa moje strane. Pjesme koje su većinom obilježile moj život. Ima i novijih, a i ne baš onoga što inače slušam tj. tipa glazbe, ali pjesma mi je po riječima super, pa je tu. Ima dosta ipak zabrinjavajuća mogućnost (čak bih rekao činjenica) da se vratim pjesmama tužnog sadržaja koje su me davno održavale živim. Zašto zabrinjavajuća ako mi bude pomoglo? Zato što sam bio siguran da se to razdoblje ne može vratiti. Sada više nisam siguran. Ova glazba koja mi svira opušta me. I kao što sam rekao, pomno je odabrana kao moje NAJ od svega. Sada kada pišem ovaj post, uvidio sam da nisu sve veselog sadržaja, a mnoge su i na granici. Najviše po riječima biram pjesme. Mnogi samo čuju ritam, a riječi su uglavnom nešto što ide uz to nemajući za mnoge baš puno značenja. A da nema tih riječi, to bi bila instrumentalna izvedba i to ne bi slušali. Rekao bih čak bizarno, ali ajde, neću toliko daleko-hehe. Reći ću........veoma neobično .

Toliko za sada od mene. Baš gledam nekada moje potpise. Nekada sam bio Plavetnilo u traženju nečega, a danas sam ipak Plavetnilo u traženju ne baš toliko definiranijih stvari, ali ipak.......želim reći da sam dio pronašao. Jako mali dio ovako gledajući, ali meni velik. Do čitanja svima i budite mi pozitivni !

Plavetnilo u potrazi za novim mogućnostima

RECI MI TAJNU

Toliko iskustava, toliko borbe u sebi, toliko primjenjenih znanja iz tih iskustava da bi sada taj "brod" počeo "tonuti". Ne vidim izlaz, ali ga još UVIJEK TRAŽIM. JOŠ NISAM ODUSTAO. Svaki dan novo razočaranje. A razočaranje sam JA. Toliko iskustava, toliko izvučenih po(r)uka da bih sada PRESTAO!? Ma ni pod razno, makar se tjerao bolima.

Moj Svijet polako nestaje, jer sam to počeo dopuštati. Zato moj blog ispašta i optimizam nestaje polako. Ono što sam odavno shvatio je......INTERNET JE USPUTNA STANICA, a ne virtualni svijet koji će me odvući u tamne dijelove svojih kutaka, a ja baš to počinjem si dozvoljavati. Ja nisam onaj koji traži na internetu poboljšanja. Bio sam, više nisam. Što me dovelo do te točke? Samoća, lijenost, sve manja vjera u samoga sebe i nikoga da me potiče. Na internetu ima stranica gdje možeš sa ljudima lijepo pričati, dobiti SUPER savjete, ali u meni je "umrla" volja za dalje. I više ne posjećujem te stranice, te forume, te chatove. I gdje da onda nađem poticaj?

Vani je stvarni svijet. Odnosno, izvan ovog stana, izvan ova četiri zida sobe. Problem je što moja iskustva govore da nema ljudi s kojima možeš pričati. Stvaran svijet nije uopće drugačiji od ove virtuale. Pa gdje da nađem poticaj? Treba početi ponovno od mene tj. sebe. Ali nemam ideju kako. Što je ovaj tekst zapravo? Poziv upomoć da mi kaže TAJNU kako dalje. Jesam li toliko očajan da ovdje tražim pomoć? Očito jesam. Ne znam što će misliti čitatelji i slučajni prolaznici čitajući ovaj tekst. Ja sam i dalje dijete u sebi od 5.-et godina, vidim i dalje bolji svijet i dobrotu, ali NA SEBI NE RADIM, već gledam vanjski svijet koji možda i idealiziram. Ne, ne želim gledati kao mnogi da nema se kuda i slično. Priče "RAZGOVARAM SA PRIRODOM" nisu slučajne. One odražavaju MENE. Ali trebam nešto više. Trebam se pomaknuti. Nebitno što sam u tuđem stanu godinama i ne osjećam ga svojim nikako i ne ulažem više u njega ni mrvicu. Ali zašto ne čak i ako neće biti moj nikada? I sam kažem "materijalno nije važno" i to i dalje govorim i smatram ispravnim, ali to nije razlog da se ne pokrenem, da ne ulažem, jer to je ulaganje u sebe, a ne u materijalno.

Napisao sam u početku ovoga da neću prestati ni pod razno. I tu želju imam. I snažna je, ali kada sam si sam poticaj, što uopće mogu očekivati!?

Pitam te, molim te životni suputniče......RECI MI TAJNU kako dalje, kako se pomaknuti? Sada bi slijedilo pitanje "što to radim krivo?", ALI stvar je u tome što JA ZNAM što radim krivo, ali NE ZNAM kako se oduprijeti tome. Toliko iskustava, ali i toliko razočarenja. Molim te, RECI MI TAJNU koju "životnu cestu" izabrati, a da na njoj svako malo nailazim na " TO JE TVOJ ŽIVOT I NEMOJ GA UPROPASTITI ODUSTAJANJEM" moj životni suputniče!!!!!??????

Plavetnilo u potrazi za novim opcijama, drugačijim mogućnostima

SVIM SLUČAJNIM PROLAZNICIMA, ČITATELJIMA.......MA SVIMA  SRETAN VAM BOŽIĆ I SRETNA VAM 2012.-esta GODINA NOVA UZ JOŠ ŽELJU DA VAM SE ISPUNE SVE POZITIVNE ŽELJE I DA VAS SLUŽI ZDRAVLJE !!!!!!

Plavetnilo u potrazi za novim mogućnostima :)